Sveti Martin, biskup

Hagiografi smatraju svetoga Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj liturgijski blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu, što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih, slikara i umjetnika također. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela »novo se vino pije na blagdan Svetoga Martina«.

Martin se rodio kao sin jednoga rimskog tribuna u Sabariji, u provinciji Panoniji, današnji Szombately u Madžarskoj, oko god. 315. Djetinjstvo je proveo uz oca vojničkog tribuna u jednom vojnom garnizonu u Paviji. I njega su protiv njegove volje unovačili u carsku gardu, i tako je na silu postao vojnik. U to vrijeme valja staviti i onu zgodu iz njegova života kad se usred ciče zime našao pred gradskim vratima grada Amiensa u Galiji te ondje susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Ne imajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni čas njegova života. On se još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao provoditi život.

Neki životopisci spominju kako je Martin kao rimski vitez imao za poslužnika nekoga roba. Ali, on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. I takvo je ponašanje značajno isto tako kao i ono prema onom prosjaku jer pokazuje stav pravoga kršćanina prema bližnjemu. Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se tada vodila žilava duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći svojski vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana, te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u slavnome samostanu Ligugé.

Kad je grad Turon – francuski Tours – ostao bez biskupa, pozvali su ga u taj grad da izliječi jednoga bolesnika. On je došao, ali mu tada priopćiše da je taj bolesnik obudovjela turonska biskupija bez svoga pastira, koja je potrebna njegove pomoći. I bio je izabran za biskupa Turona, te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Monaški mu je život najviše odgovarao, ali Gospodin je želio imati ga kao pastira jedne biskupije. Kao biskup Martin se dao i na veliko djelo evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio bliz onima siromašnima, uz one progonjene. Zbog toga su ga takozvani viši krugovi znali prezirati, izrugivati, smatrati ludim. Imao je protivnika i u redovima klera. I tako je 27 godina biskupskoga života sv. Martina prošlo u suprotivštinama i progonstvima svake vrste.

Njegov životopisac Sulpicije Sever ovako je opisao posljednje dane svečeva života: »Martin je davno prije znao svoj kraj. Rekao je braći da je blizu rastavljanje njegova tijela. Međutim, postojaše razlog da posjeti biskupiju Candes. Kler je, naime, te crkve bio u međusobnoj neslozi. Martin, želeći uspostaviti mir, makar i znajući kraj svojih dana, nije odbio da poradi takva slučaja krene na put. Držao je da će biti odličan završetak njegovih kreposti ako povraćeni mir ostavi u Crkvi. Boraveći neko vrijeme u selu ili u crkvi, kamo je otišao, uspostavivši mir u kleru, Martin je već pomišljao da se vrati u samostan. Odjednom ga stanu napuštati tjelesne sile, i pozvavši braću, upozori da se već raspada. Nastane tuga, svi se ražalostiše i u jedan glas jadikovahu: "Zašto nas, Oče, ostavljaš? Kome nas, rastužene, prepuštaš? Napast će vuci grabežljivi tvoje stado; tko će nas, kad je pastir mrtav, braniti od njihovih ujeda? Istina, znamo da ti čezneš za Kristom, ali tvoje su nagrade spasenje pa odgođene neće biti umanjene; radije se smiluj nama koje ostavljaš." Ganut tim placem, makar je sam uvijek srcem uranjao u Gospodina milosrđa, kaže se da je zaplakao. Obrativši se Bogu, Martin je onima koji su plakali ovom riječju govorio: "Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam; neka bude tvoja volja!"

O neizrecivog li muža! Rad ga ne nadjača, niti ga smrt svlada. Nije se spremnije priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je otklonio živjeti! Očiju i ruku stalno usmjerenih u nebo, nesavladivi duh nije odmicao od molitve. Kad su ga prezbiteri, koji su tad k njemu došli, molili da promjenom boka olakša tijelu, rekao je: "Pustite, braćo, pustite da radije gledam nebo nego zemlju, kako bi se duh već otputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu." Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji đavao. Reče: "Zašto stojiš tu, krvava životinjo? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći; prima me krilo Abrahama." S tom riječi duh predade nebu. Martin je, veseo, primljen u krilo Abrahama; Martin, siromašan i skroman, ulazi u nebo bogat!…

Sveti Martin, biskup (316/317-397 g.)

Otac toga popularnog sveca bio je časnik rimske vojske, pa je potkraj svoje karijere dosegao visoki čin tribuna. Kad mu se rodio sin, nazvao ga je Martinom, što je umanjenica od imena Mars, koji je bio rimski bog rata. Otac je tako nazvao sina da počasti vlastito vojničko zvanje, a ujedno naznači budućnost djeteta. Nije tada ni mogao zamišljati da će mu sina Martina pamtiti povijest, ali ne kao vojskovođu okićena ratnim uspjesima, već po jednom skromnom i duboko ljudskom činu dobrote i nesebične ljubavi, koji će postati simbol djelotvorne pomoći siromašnom čovjeku. Epizoda koju bilježi povijest, a koju je legenda okitila nekim živopisnim detaljima, dobro je poznata: Kad je imao nešto više od petnaest godina, Martin je na konju, u gordoj vojničkoj opremi, na kojoj se posebno isticao veliki crveni ogrtač, jahao dok je studeni vjetar najavljivao dolazak zime. Iznenada, uz rub ceste, pojavi se neki stari siromah, sav promrzao, u poderanim krpama koje je navukao da zaštiti tijelo od studeni. Taj je prizor toliko uzbudio mladog konjanika da je stao neodlučan pred starcem koji je tresući se pružio ruku za pomoć. Martin se dosjetio: mačem je presjekao polovicu svoga crvenog plašta i njime zaogrnuo promrzlog starca. Te noći je Martin blaženo usnuo, a u snu mu se javio Isus, kojega pravo još nije ni poznavao, te mu zahvalio što ga je zaogrnuo polovicom svog ogrtača. "Martin još katekumen pokrio me ovim plaštem!" Legenda još dodaje da je ta gesta dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se i nebo smilovalo siromašnim ljudima koji su cvokotali od studeni, pa na spomen toga i danas u mnogim krajevima toplije dane pred početak zime zovu "Martinje ljeto".

Povijesni podaci kažu da je Martin rođen negdje u panonskim ravnima oko 316. godine. Kao rodno mjesto spominje se Sabaria, današnji Szombathely u Mađarskoj. U to doba bili su prestali progoni kršćana, Crkva je napustila katakombe, a car Konstantin Veliki je svojim glasovitim Milanskim ediktom zajamčio kršćanima slobodu i ravnopravnost, čak im je dao i neke povlastice. Martinov otac je bio vojni zapovjednik, pa je kao takav često premještan, a s njim je i Martin dosta putovao, veselo doživljavajući promjene koje omogućuje takav način selidbenog života. Dio djetinjstva proveo je u talijanskom gradu Paviji, skromnom mjestu bogate kulturne tradicije. Tu je mladić primio nešto od humanističkog obrazovanja. U Paviji je Martin došao u vezu s kršćanima koji su ga zanosili i oduševljavali svojom djelotvornom ljubavlju i revnim životom. Roditelji su bili stari pogani, štovatelji rimskih bogova pa su sina odvraćali od ove, kako su govorili, istočnjačke sekte, čudne i zarazne religije koja se sve više širila Rimskim carstvom. Unatoč tome, Martin je uspio da bude uvršten u pripravnike za krštenje. Kasnije će Martin izjaviti da je kao desetogodišnjak postao katekumen. I stodobno, po izričitoj očevoj naredbi, započeo je vojničku karijeru. U francuskom gradu Amiensu uvježbavao je vojničke vještine. U to razdoblje valja smjestiti i spomenutu epizodu s plaštem i siromahom, koja je proslavila Martina širom kršćanskog svijeta. U Amiensu je 339. godine, na Uskrs, primio krštenje i postao član kršćanske zajednice. Unatoč tome, morao je sudjelovati u vojnim operacijama cara Konstanca na Rajni, ali je nakon dvije godine vojnikovanja zatražio da ga otpuste iz vojske.

Oslobođen od ratničkih obveza, Martin je proveo određeno vrijeme u rodnoj Panoniji, gdje je posjetio stare roditelje. S velikom radošću uspio je nagovoriti majku da prihvati kršćanstvo, ali nije imao uspjeha kod oca, koji je ustrajao u svom poganskom uvjerenju. Nakon toga se Martin vraća u Italiju i na jednom ligurskom otočiću, zvanom Gallinaria, započeo je povučen, samotnički život. S jednim svećenikom osnovao je malu monašku zajednicu, koja se može nazvati i prvim redovničkim samostanom na Zapadu.

U francuskom gradu Poitiersu upoznao je i zavolio svetog biskupa Hilarija, koji ga je zaredio za svećenika i ponudio mu boravište u mjestu Liguge, koje je Martin opet pretvorio u samostan, kaneći ostatak života ovdje provesti u samoći, pokori i molitvi. Ali, 371. sveti biskup Hilarije umire u Toursu, pa izbor za njegova nasljednika pade upravo na Martina. Tako je ovaj čovjek, vojnik na silu, redovnik po izboru, postao biskup po dužnosti. Bio je, kažu, vrstan duhovni pastir, postavši velikim širiteljem kršćanstva. Za Crkvu je pridobio mnoga galska plemena, pomirio je brojne arijevske heretike, odupro se građanskim vlastima koje su već tada počele zadirati na crkveno područje.

Martin je, za ono doba, kao biskup, uveo velike novosti. Za razliku od većine biskupa, koji su boravili i djelovali po gradovima i većim mjestima, Martin svoju biskupsku brigu posvećuje selu i seljacima. Dobro je znao velike duhovne potrebe siromašnih kolona i bijednih kmetova, za koje se malo tko brinuo. Velika ideja njegova života bila je evangelizacija sela. A da bi to mogao ostvariti, trebao je dobro pripremljene svećenike. U Marmoutieru, nedaleko od Toursa, otvorio je neku vrst centra za odgoj budućih svećenika, koji bismo mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji, pa i u Europi.

Posebnu je važnost polagao na zajednički život, pa je želio da i njegovi svećenici žive što je više moguće povezano, u zajednici, slično monasima, kojima je Martin ostavio svoju prvu ljubav. Osim toga, sveti je biskup znao da bez dolične naobrazbe nema uspjeha, pa je od svećenika tražio da vole pisanu riječ, posebno Sveto pismo. Zahtijevao je od njih da čitaju crkvene oce i tumače Božje riječi. Martina su posebno voljeli siromašni i odbačeni ljudi, kojima je uvijek ostao blizak. Nešto manje su ga voljeli bogati ljudi, koje je stalno opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je Martin doživio mnoga poniženja i vrijeđanja, čak su ga i klevetali. Ljudi su svetog biskupa cijenili i voljeli zbog neumorne aktivnosti, neutažive revnosti i nesebičnog života. Još za života smatrali su ga najvećim francuskim biskupom. Umro je 8. studenoga 397. godine, kad je bio u posjetu jednom selu. Njegov sprovod, tri dana kasnije, bila je prava apoteoza odanosti i poštovanja. U povorci je stupao bezbrojan puk, nebrojeni seljaci i siromasi pokazali su da znaju tko im je prijatelj, a pokojnikovo tijelo ispratilo je i oko dvije tisuće redovnika i redovnica.

Blagdan Sv. Martina je 11. studenoga, tri dana nakon njegove smrti. Pučko veselje dugo je pratilo taj blagdan na Zapadu, pa i u mnogim našim krajevima. Toga dana se pilo mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica: "II nuovo vino si beve a San Martino! ("Mlado vino pije se na Svetog Martina!"). I tako je nastao običaj da se u nekim vinorodnim krajevima za dan Sv. Martina "krsti" mlado vino. Istog dana u mnogim je mjestima bio sajamski dan, prigoda za sklapanje velikih poslova i potpisivanje ugovora. Tada je u nekim krajevima počinjala sudska djelatnost, škole, parlamentarni život. Ponegdje su se o Sv. Martina održavali općinski izbori. Ubrzo nakon smrti Martina su za zaštitnika uzeli mnogi ljudi i udruženja: vojnici, vitezovi, putnici, gostioničari, hotelijeri, a posebno vinogradari i svi oni koji se brinu oko berbe i proizvodnje vinske kapljice. Dugo vremena na Zapadu je Sv. Martin bio najpopularniji svetac. U pojedinim krajevima on je to ostao i danas. A njegova gesta nesebične ljubavi, kad još nije ni bio punopravni kršćanin, pretvorio je u pučkoj mašti lik revnog biskupa u vječno mladog konjanika, koji mačem sječe svoj plašt u dva dijela, da bi pokrivanjem promrzlog namjernika ublažio djelovanje zime koja je već počela gristi.

Vino u životu čovjeka

Vino je najkorisnije od svih pića, najukusnije od svih lijekova, najugodnije od svih živežnih namirnica. Plod vinove loze iskorištava se kao hrana ili se prerađuje. Najvažniji proizvod je vino, u nekim zemljama redoviti je dio obroka, a služi i kao začin nekim jelima. Upravo na temelju toga dobri poznavatelji kuhinje kažu da je vino jelo.

Loš učinak na čovječji organizam nema vino, nego pretjerivanje u pijenju, kao i pretjerivanje u prehrani ili bilo kojoj drugoj fizičkoj aktivnosti. O važnosti vina kao hrani pisali su mnogi stručnjaci iz te oblasti (gastronomi, liječnici i dr.) poglavito u Francuskoj i Italiji. Vino može nadomjestiti 500 kalorija masnoće ili šećera u svakodnevnoj hrani čovjeka koji fizički radi. Jedan gram alkohola oslobađa 7 kalorija, a vino jačine 11 vol. % u 1 litri sadrži 87 g alkohola. Prema tome, zdrav čovjek koji fizički radi dnevno može popiti 0,71 vina, onaj tko se ne izlaže većim fizičkim naporima 0,31, a žena i mlad čovjek 0,21 vina jačine 11 vol. %.

Dakle, pije li se razumno, vino je zdravo piće, osobito crno. Nikad ga ne pijte na tašte, ne samo vino već ni jedno alkoholno piće. Zalogajem sira ili kojom maslinom, spriječit ćete neposredan prijelaz alkohola u krv, jer će tim zalogajem biti zatvoren prolaz između želuca i tankog crijeva. Uz hranu u želucu, alkohol će sporije ulaziti u krvotok. Vino počnite piti tek usred ručka ili večere. Ne miješajte vodu i vino! Tada alkohol brže ulazi u krv. Svi oni koji dulji niz godina žele uživati u vinu i jelu, uvijek s mjerom, moraju jesti mnogo ribe, malo mesa, mnogo povrća i voća, kruh bogat vlaknima (crni), fermentirane mliječne proizvode, maslinovo ulje i do 3 dl vina, po mogućnosti crnoga.

ZAPAMTITE: Zdravlje nije sve, ali bez zdravlja sve je ništa!

Osim alkohola i kiselina vino sadrži šećere, organske i mineralne soli, bjelančevine vitamine i dr. U raznim zemljama ispitivan je utjecaj raznih čimbenika na učestalost smrtnosti od kardiovaskulamih bolesti. Ustanovljena je 3-5 puta manja smrtnost od infarkta miokarda u Francuskoj i Italiji, u odnosu na Škotsku i Irsku. Francuski znanstvenici ustanovili su da pozitivno fiziološko djelovanje dolazi iz spojeva skupine polifenola, koje su nazvali proantocijanidolima, a najviše ih sadrže crna vina.

Znanstvena ispitivanja afirmirala su u našem stoljeću vino kao hranu, kao antiseptik i kao regulator mnogih procesa u organizmu. Vino je svojom bojom i prozirnošću užitak za oko, njuh potiče mirise, okus svojom aromom. To je dovoljno da se izluče želučani sokovi i da se potpuno razvije tek. U ograničenim količinama alkohol iz vina povoljno djeluje na probavu i pojačava unutarnje izgaranje. U većim količinama alkohol potpuno mijenja ulogu. Organizam tu povećanu količinu ne može probaviti, s tim da ga pretvori u energiju. Alkohol se djelomice ne može izlučiti, pa ostaje u krvi. Ako dozom alkohola pretjeramo, tkivo organizma trajno se infiltrira njime, pa postupno nastaju ozljede različitih tkiva. Zato ne pijte beskorisno, priđite vinu s razumom i uživajte u njemu, znači ne pijte loša vina, vina bez oznake podrijetla, a isto tako niti uz neprikladna jela.

Beskorisno je piti loše aperitive, koji oštećuju želudac, narušavaju zdravlje. Navika pijenja jakih alkoholnih pića put je alkoholizmu. Vino nije kemijski spoj ili mrtva materija. Vino je živa materija i živi svojim životom od svoga burnog početka (vrenja) pa do svoje smirene starosti. Ono je prije svega čovjekova okrjepa, podržava intimu prijateljstva i obiteljskog stola, pratitelj je čovjeka u satima napora, brige, tuge i radosti, ostaje prvijenac medu pićima do danas i za budućnost, bez sigurne zamjene.